1Dakle, budui da imamo ta obeanja, oistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha te dovrimo posveenje u strahu Bojemu. 2Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli. 3Ne govorim da osudim. Ta rekoh ve: u srcima ste naim te umiremo i ivimo zajedno. 4Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radou uza svu nevolju nau. 5Doista, i kada doosmo u Makedoniju, nikakva spokoja nije imalo tijelo nae, nego nevolje odasvud: izvana borbe, iznutra strepnje. 6Ali Bog, tjeitelj poniznih, utjei nas dolaskom Titovim. 7Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utjei zbog vas: obavijesti nas o vaoj enji, vaem jadikovanju, vaoj arkoj ljubavi prema meni tako da se jo vema obradovah. 8Doista, ako sam vas i oalostio onom poslanicom, nije mi ao; ako mi i bijae ao - vidim uistinu da vas je ta poslanica makar i naas oalostila - 9sad se radujem, ne to ste se oalostili, nego to ste se oalostili na obraenje. Jer oalostili ste se po Boju te zbog nas ni u emu niste tetovali. 10Jer alost po Boju raa neopozivo spasonosnim obraenjem, a alost svjetovna raa smru. 11Gle, doista ba to to ste se po Boju oalostili, kolikom gorljivou urodi meu vama, pa opravdavanjem, pa ogorenjem, pa strahom, pa enjom, pa revnou, pa kanjavanjem. Svime ste time pokazali da ste u onome neduni. 12Ako sam vam dakle pisao, nisam to zbog uvreditelja ni zbog uvrijeenoga, nego zbog toga da vam se oituje vaa gorljivost za nas pred Bogom. 13To nas je utjeilo. A povrh te nae utjehe jo se mnogo vie obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov. 14Doista, ako sam mu se to vama pohvalio, ne postidjeh se, nego kao to smo po istini vama govorili, tako je istina bila i pohvala naa pred Titom. 15I njegovo je srce prema vama jo njenije kad se sjeti poslunosti svih vas, kako ga sa strahom i trepetom primiste. 16Radujem se to se u svemu mogu pouzdati u vas.

ZA CRKVU U JERUZALEMU