1Kad mi je dui ivot omrznuo, nek' mi tualjka potee slobodno, zborit u u gorini due svoje. 2Reu u Bogu: Nemoj me osudit! Kai mi zato se na me obara. 3Ta to od toga ima da me tlai, da djelo ruku svojih zabacuje, da pomae namjerama opakih? 4Jesu li u tebe oi tjelesne? Zar ti vidi kao to ovjek vidi? 5Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? 6Zbog ega krivnju moju istrauje i grijehe moje hoe razotkriti, 7kad znade dobro da sam neduan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? 8Tvoje me ruke sazdae, stvorie, zato da me sada opet raini! 9Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah e me ponovo vratiti. 10Nisi li mene k'o mlijeko ulio i uinio da se k'o sir zgruam? 11Koom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i ilama. 12S milou si mi ivot darovao, briljivo si nad mojim bdio dahom. 13Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: 14da pazi budno hou li zgrijeiti i da mi grijeh ne proe nekanjeno. 15Ako sam grean, onda teko meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dii - shrvan sramotom, nesreom napojen! 16Ispravim li se, k'o lav me nagoni, snagu svoju okuava na meni, 17optube nove na mene podie, jarou veom na mene usplamti i sa svjeim se etama obara. 18Iz utrobe to si me izvukao? O, to ne umrijeh: vidjeli me ne bi, 19bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. 20Mog su ivota dani tako kratki! Pusti me da se jo malo veselim 21prije nego u na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, 22u zemlju tmine guste i metea, gdje je svjetlost slina noi najcrnjoj."