1Job progovori i ree: 2"Koliko se takvih nasluah besjeda, kako ste mi svi vi muni tjeioci! 3Ima li kraja tim rijeima ispraznim? to te goni da mi tako odgovara? 4I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je dua na mjestu due moje; i ja bih vas mog'o zasuti rijeima i nad sudbom vaom tako kimat' glavom; 5i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih alio trud svojih usana. 6Al' ako govorim, patnja se ne blai, ako li zautim, zar e me minuti? 7Zlopakost me sada shrvala posvema, itava se rulja oborila na me. 8Ustao je proti meni da svjedoi i u lice mi se baca klevetama. 9Jarou me svojom razdire i goni, krguu' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me oima, 10prijetei, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ukaju, u oporu svi tad navaljuju na me. 11Da, zloudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izruio. 12Mirno ivljah dok On ne zadrma mnome, za iju me epa da bi me slomio. 13Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom ui zemlju ednu natopi. 14Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasre na mene. 15Tijelo sam golo u kostrijet zaio, zario sam elo svoje u prainu. 16Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjea mi je pala. 17A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek ista. 18O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da poine. 19Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. 20Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: 21o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko to smrtnik brani svojega blinjega. 22No ivotu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.