1Job progovori i ree: 2"Zar mi je i danas tualjka buntovna? Teka mu ruka iz mene vapaj budi: 3o, kada bih znao kako u ga nai, do njegova kako doprijeti prijestolja, 4pred njim parnicu bih svoju razloio, iz mojih bi usta navrli dokazi. 5Rad bih znati to bi meni odvratio i razumjeti rije to bi je rekao! 6Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on saslua. 7U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. 8Na istok krenem li, nai ga ne mogu; poem li na zapad, ne razabirem ga. 9Item na sjeveru, al' ga ne opaam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. 10Pa ipak, on dobro zna put kojim kroim! Neka me kua: ist k'o zlato u izii! 11Noga mi se stopa njegovih drala, putem sam njegovim iao ne skreu'; 12sluao sam nalog njegovih usana, pohranih mu rijei u grudima svojim. 13Al' htjedne li togod, tko e ga odvratit'? to zaeli duom, to e ispuniti. 14Izvrit e to je dosudio meni, kao i sve drugo to je odluio! 15Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i to vie mislim, jae strah me hvata. 16U komade Bog mi je srce smrvio, uasom me svega proeo Svesilni, 17premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku to je lice moje zastro.