1Job nastavi svoju besjedu i ree: 2"ivoga mi Boga to mi pravdu krati i Svesilnog koji duu mi zagora: 3sve dok duha moga bude jo u meni, dok mi dah Boji u nosnicama bude, 4usne moje nee izustiti zlou niti e la kakva doi na moj jezik. 5Daleko od mene da vam dadem pravo, nedunost svoju do zadnjeg daha branim. 6Pravde svoje ja se drim, ne putam je; zbog mojih me dana srce korit' nee. 7Neka mi dumana kob opakog snae, a mog protivnika udes bezbonikov! 8emu se nadati moe kad vapije i kada uzdie k Bogu duu svoju? 9Hoe li uti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? 10Zar e se radovat' on u Svesilnome, zar e Boga svakog asa zazivati? 11Ali Boju ruku ja u vam pokazat' i neu vam sakrit namjere Svesilnog. 12Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, to se onda u ispraznosti gubite?" 13"Ovu sudbu Bog dosuuje opakom, ovo batini silnik od Svemogueg. 14Ima li sinova mnogo, ma ih eka, a porod mu nee imat' dosta kruha. 15Smrt e sahranit' preivjele njegove i udovice ih oplakivat nee. 16Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, 17nek' ih skuplja, odjenut e ih pravednik, ljudi e neduni podijeliti srebro. 18Od pauine je kuu sagradio, kolibicu kakvu sebi die uvar: 19bogat je legao, al' po posljednji put; kad oi otvori, nieg vie nema. 20Usred bijela dana strava ga spopada, nou ga oluja zgrabi i odnese. 21Istoni ga vjetar digne i odvue, daleko ga baca od njegova mjesta. 22Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kua umai iz ruke. 23Rukama pljeu nad njegovom propau i zvide na njega kamo god doao.