1"Da, srebro ima svoja nalazita, a zlato mjesta gdje se proiava. 2Ruda eljezna iz zemlje se vadi, a iz rudae rastaljene bakar. 3Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najveih dubina za kamenom u mraku zakopanim. 4eljad iz tuine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njiu' se, daleko od ljudi. 5Krilo zemlje iz kojeg kruh nam nie kao od vatre sve je razrovano. 6Stijene njene safira su skrovita, praina zlatna krije se u njima. 7Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaa. 8Zvijeri divlje njima nisu kroile niti je kada lav njima proao. 9Ali na kamen die ovjek ruku te iz korijena prevraa planine. 10U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaa. 11ilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo. 12Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? 13ovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji ivih nisu je otkrili. 14Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!' 15Zlatom se istim kupiti ne moe, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; 16ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. 17Sa zlatom, staklom ne poreuje se, nit' se daje za sud od suha zlata. 18emu spominjat' prozirac, koralje, bolje je stei Mudrost no biserje. 19to je prema njoj topaz etiopski? Ni istim zlatom ne procjenjuje se. 20Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? 21Sakrivena je oima svih ivih; ona izmie pticama nebeskim. 22Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo uli.' 23Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. 24Jer pogledom granice zemlje hvata i opaa sve pod svodom nebeskim. 25Kad htjede vjetru odredit teinu i mjerilom svu vodu izmjeriti, 26kad je zakone dadu nametnuo i oblacima gromovnim putove, 27tad ju je vidio te izmjerio, uvrstio i do dna ispitao. 28A potom je rekao ovjeku: Strah Gospodnji - eto to je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."