1Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; 2poe svoju besjedu i ree: 3"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noi to javi: 'Zaeo se djeak!' 4U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost suneva ne svijetlila mu vie! 5Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrine dnevne stravom ga morile! 6O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci! 7A no ona bila alosna dovijeka, ne ulo se u njoj radosno klicanje! 8Prokleli je oni tono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri! 9Pomrale zvijezde njezina svanua, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjea ne gledala nigda! 10to mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih oiju! 11to nisam mrtav od krila materina, to ne izdahnuh izlaze' iz utrobe? 12emu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? 13U miru bih vjenom poivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uivao 14s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, 15ili s knezovima, zlatom bogatima, to su kue svoje srebrom napunili. 16Ne bih bio - k'o nedonoe zakopano, k'o novoroene to svjetla ne vidje. 17Zlikovci se vie ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze poinka. 18Sunjeve na miru tamo ostavljaju: ne sluaju vie poviku straara. 19Malen ondje lei zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. 20emu darovati svjetlo nesretniku i ivot ljudima zagorene due 21koji smrt itu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? 22Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sree kad bi grob svoj nali. 23to e to ovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zaprijeio? 24Zato vide' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici. 25Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, ega god se bojah. 26Pokoja ni mira meni vie nema, u mukama mojim nikad mi poinka."