1Tad prozbori Elifaz Temanac i ree: 2"Moe li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se moe uzdrat' od rijei! 3Eto, mnoge ljude ti si pouio, okrijepio si iznemogle miice; 4rijeju svojom klonule si pridizao, ojaavao si koljena klecava. 5A kad tebe stie, klonuo si duhom, na tebe kad pade, itav si se smeo! 6Zar pobonost tvoja nadu ti ne daje, neporonost tvoja ivotu ufanje? 7Ta sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? 8Iz iskustva zborim: nesreom tko ore i nevolju sije, nju e i poeti. 9Od daha Bojega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. 10Rika lavlja, urlik leopardov kre se k'o zubi u lavia. 11Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi laviini. 12Tajna rije se meni objavila, apat njen je uho moje ulo. 13Nou, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, 14strah i trepet mene su svladali, kosti moje estoko se stresle. 15Dah mi neki preko lica proe, digoe se dlake na mom tijelu. 16Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bjee pred oima mojim. Posvuda tiina; uto zauh apat: 17'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je ovjek ist pred svojim Stvoriteljem? 18Ni slugama svojim vie ne vjeruje, i anele svoje za grijeh okrivljuje - 19kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: 20od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. 21Iupan je koli njihova atora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavi.'