1Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov ovjek ve pogiba. 2Junaka nema da njega razdrai, tko e mu se u lice suprotstavit'? 3Tko se sukobi s njim i iv ostade? Pod nebesima tog ovjeka nema! 4Preutjet neu njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. 5Tko mu smije razodjenut' odjeu, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? 6Tko e mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? 7Hrbat mu je od ljuskavih titova, zapeaenih peatom kamenim. 8Jedni uz druge tako se sljubie da meu njima dah ne bi proao. 9Tako su vrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. 10Kad kihne, svjetlost iz njega zaprti, poput zorinih vjea oi su mu. 11Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. 12Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla to kipi na vatri. 13Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suu. 14U iji lei sva snaga njegova, a ispred njega uas se prostire. 15Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiu puini. 16Poput peine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. 17Pregibi tusta mesa srasli su mu, vrsti su kao da su saliveni. 18Zgodi li ga ma, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. 19Poput slame je za njega eljezo, mjed je k'o drvo iscrvotoeno. 20On ne uzmie od strelice s luka, stijenje iz prake na nj k'o pljeva pada. 21K'o slamica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazvidi nad njim. 22Crepovlje otro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljaom. 23Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. 24Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. 25Nita slino na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustraiv. 26I na najvie on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."